Memories

D1NERO — SVAKA ZIMA


Svaka zima hladnija mi je od prošle,
opet iste uspomene, iste noći došle.
Tri ujutro, snijeg je prekrio grad,
hodam sam kroz prazne ulice, ne okrećem se nazad.

Mraz po staklu, svjetla tonu, grad polako spava,
neke uspomene šute, al’ ih noć iznova doziva.
Мне всё равно — nek’ misle da sam hladan,
kad se ugase sva svjetla, ostanem sa sobom sam.


Nekad pun je bio sto, danas prazna svaka stolica,
nekad „brate, do groba“, danas nepoznata lica.
Dok sam dijelio i zadnje, svi su znali gdje sam bio,
kad je meni trebalo rame, nijedan se nije pojavio.

Pričali su o poštenju, zaklinjali se u dane,
kad je došla prva zima, svi su okrenuli strane.
Pored groba stojim nijem, snijeg mi pada na ramena,
neću izgovorit’ ime, neka šuti uspomena.

Boli me kurac za sve drugove
ako me vidite s njima, slobodno me pljunite.
You called me your brother, then you left me on my own,
sad mi ne govori „brate“ — za tebe sam odavno gone.

Neko je izvukao deblji kraj,
svako svoju priču priča, niko ne vraća stari sjaj.
Я не скучаю — kažem dok kroz bijeli grad prolazim,
al’ pred svakim poznatim mjestom zastanem, pa nastavim.


Svaka zima, isti grad, bijeli snijeg, u očima led,
milioni na računu ne vraćaju prošli dan.
Skup sat, srebrni lanac, crni auto, hladan sjaj,
imam sve što sam želio, al’ ne mogu vratit’ taj dan.

Svaka zima, ista noć, isti snovi, isti mrak,
koliko god da odem, prošlost prati svaki korak.
Neko je izvukao deblji kraj, sad je kasno za nas,
D1NERO kroz mećavu, hladan pogled, tih glas.


Cigareta gori sporo, dim se gubi kroz prozor,
stare slike, hladna soba, u glavi isti razgovor.
Vutra u pepeljari, džoint dogorijeva sam,
THC ne briše prošlost, samo produžava mrak.

Bijeli prah u tuđoj sobi, hladno svjetlo, umor, sjena,
linije speeda, jutro stiže, noć bez kraja, bez promjena.
Viski stoji pored čaše, snijeg zatrpava prag,
svako bježi od tišine, al’ sa sobom nosi strah.

Black coat, silver chain, bijeli dah iznad ulice,
nekad vjerov’o sam svima, sad ne vjerujem u priče.
You said we’d stay forever, now you’re just a name I know,
sad smo stranci u istom gradu, pod istim snijegom, lost in the cold.

Tri ujutro, crni asfalt, farovi presijecaju mrak,
snijeg polahko prekriva naš posljednji zajednički trag.
Ne trebaju mi izvinjenja, ne vraćaju izgubljen dan,
kad povjerenje jednom pukne, ne sastaviš isti san.


Čaša viskija na stolu, iza stakla bijeli grad,
kazaljke se kreću dalje, ne vraćaju prošli dan.
Novi auto, skup sat, srebro hladno oko vrata,
al’ ne postoji cijena za povratak nekoga dragog.

Мне всё равно — nek’ odzvanja kroz noć,
ne tražim ničiji oprost, ne čekam ničiju pomoć.
Snijeg prekrije tragove, al’ ne mijenja šta je bilo,
neki ljudi ostanu u tebi i kad se sve zaledilo.


Svaka zima hladnija mi je od prošle,
opet iste uspomene, iste noći došle.
Milioni na računu ne vraćaju prošli dan,
skup sat i srebrni lanac ne kupuju miran san.

Svaka zima, isti grad, bijeli snijeg, u očima led,
koliko god da sam daleko, prošlost prati svaki korak.
Neko je izvukao deblji kraj, sad je kasno za nas,
D1NERO kroz mećavu, hladan pogled, tih glas.


Snijeg zatrpava tragove, tišina prekriva grad,
Мне всё равно… al’ pamtim svaki prošli dan.
Ne čekam proljeće, ne čekam da me mine,
D1NERO — svaka zima, iste rane, iste zime.